HOME

Izvod iz brodskog dnevnika

BašJako iz Indonezije

Ubud


Joj što je ovo dobro

Pišu i slikaju
Neli i Neša

Ubud je malo mestašce smešteno u sred Balija, daleko od okeana i plaža. Prepuno je mladog sveta, bek-pakera sa svih krajeva sveta. Samo mesto je simpatično, živo, puno malih privatnih smeštaja (home stay) sa po par soba za iznajmljivanje. Cene i ponude raznolike, za svaki džep. Bili smo začuđeni i nije nam bilo jasno šta to dovodi ovaj mladi svet baš tu (zameniti okean za bazenče veličine veće kade!!!). Pomislio bi čovek da ih to neće interesovati, ali smo saznali da je Ubud poznat kao umetnički i kulturni centar Balija, stecište mladih koji dolaze na par dana na razne partije, žurke i druženje (na našu radost bez droga, razlog je valjda to što je u Indoneziji smrtna kazna za dilovanje, što jasno piše na pečatu koji dobiješ u pasošu pri ulasku). Popularnosti Ubuda je izuzetno doprinelo i to što tu snimljen film “Eat, Pray, Love” sa Džulijom Roberts 2009. godine.


Ubud

Restorani na sve strane, od malih tradicionalnih Warunga (čitaj kioska sa hranom) pa do luksuznih, ali uglavnom sve sa vrlo prihvatljivim cenama. Mi smo malo bazali okolo tražeći smeštaj, obišli i pogledali više homestay smeštaja i odbrali jedan koji ima samo 4 sobe. Nalazi se na ivici džungle, čisto je, ima klimu i zamislite toplu vodu u kupatilu (za nas kruzere pravi luksuz), a sve za male pare.


Naš home stay

Posetili smo i čuvenu “umetničku pijacu” (art market) prepunu malih galerija sa slikama Bali naivaca, rukotvorinama od drveta, trske, kože i čega još ne. Cene nam baš nisu bile prihvatljive pa smo se zadovoljili samo sa gledanjem.


Art Market

Vreme smo proveli šetajući, razgledajući, svraćajući u kafanice i na kraju smo završili u Šumi majmuna (monkey forest), na samom kraju grada. To je turistčka atrakcija prve vrste, ustvari jedan deo je park, a drugi deo je početak džungle. Po šumi slobodno šetkaju majmuni, potpuno slobodni i ni malo se ne plaše posetioca (pre će biti obrnuto). Na ulazu se prodaju banane, koje posetioci nose da ih daju majmunčićima. Neznam koje su sorte (valjda Makao), ali su veseli, razigrani, skaču po tebi i otimaju se za banane, čak dolaze i da se maze i češkaju.


Vaspitanje

Sekund nepažnje i majmun je skočio na Neli i iz torbe joj ukrao silika gel i naravno zbrisao na drvo. Malo smo se uplašili za njegovo zdravlje, ali je on vrlo brzo ispljunuo siliku. Najviše smo uživali gledajući bebe majmune i mame kako ih tegle i „vaspitavaju“.

Ovde smo prvi put videli majmune koji skaču u vodu, plivaju, rone i jurcaju se po malom bazenu u sred parka (a negde smo čitali da majmuni ne umeju da plivaju). Uglavnom smo se divno proveli i ostali sve dok nismo isparaznili bateriju u kameri snimajući njihove vragolije.

Ubud je i centar za tradicionalne Hindu pozorišne pretstave. Svako veče može da se bira između nekoliko pretstava. Mi smo bojažljivo odabrali predstavu Kecak, u kojem muzičku pozadinu čini hor od stotinak muškaraca, jer nismo ljubitelji njihovih cigu-ligu instrumenta. Pretstava se odigrava pod vedrim nebom u dvorištu jednog od hramova kraljevske palate.


Izložba demona

Nismo se pokajali! Hor sedi u koncentričnim krugovima i višeglasno peva ČAKA ČAKA, ČAKA, ČAKA, dok se odigrava isečak iz Ramajane koji odražava borbu između dobra i zla. Demon Rahwana krade princezu Situ dok je princ Rama otsutan.  Princ Rama kreće u potragu, a kroz razne nedaće usput mu pomažu prijatelji, kralj ptica, kralj majmuna i njegova vojska majmuna.

Kostimi su fantastični, šareni i nakićeni. Do skora su glumci bili isključivo muškarci (koji su igrali i ženske uloge), ali su sada postali malo liberalniji, pa žene igraju ženske uloge. Skoro da nema monologa ni dijaloga, jer se sve svodi na pantomimu i poneki pevajući komentar i najavu jednog od članova hora. Čaka čaka imitira glasove majmunske vojske, vrlo je ritmična i pomalo hipnotična, uglavnom puna energije.

U jednoj svojoj pantomimi tražeći ukradenu Situ, kralj majmuna je protrčao kroz publiku, skakao između redova i doskočio do nas. Uspeo sam da ga slikam dok je pozirajući zastao pored Neli, okolna publika je povikala „Pazi ukrašće ti ženu“, zamalo da ostanem bez Neli (ipak je to kralj, pa makar bio majmunski), a i lepši je, a po skakanju i mlađi...


Pazi!!! Ukrašće ti ženu!

Balijske predstave se ne završavaju pobedom dobra, već povlačenjem zla jer je cilj samo da se povrati poremećena ravnoteža.

Posle predstave se održava i Sanghyang - vatreni ples.

To je ples čija je funkcija da zaštiti društvo od zla i od epidemija. Na podijumu se pale kokosove ljuske. Plesač upada u trans ponavljanjem hora ČAKA, ČAKA, ČAKA ČAKA i tada kreće da hoda po užarenim kokosovim ljuskama. Prolazi jedanput, pa opet, pa se vraća, pa opet. Posle svakog prolaska, dvoica hrabrih skupljaju rasute kokosove ljuske.

Plesač se vraćao i vraćao, deset, dvanaest puta, dok više nije bilo zanimljivo i dok ga dvoica nisu odvukla sa podijuma i prskanjem hladne vode polako izvukli iz transa. Ne znamo da li je to uobičajno, ali nama je delovalo kao da se plesač malo više zaneo i nije mogao da prestane. Ne verujemo da će moći da hoda u skorije vreme.

Voditelj se ponašao kao da je sve po planu i pozvao gledaoce da se slikaju sa princom Ramom, svi smo potrčali i u trenutku je ispario poslednji tračak brige za plesača.


Sa glumcima

Prosto ne znam šta je gore, to što smo ga svi zaboravili kad su nas pozvali na slikanje, ili je ples izuzetno izmakao kontroli, ili  se plesači redovno povređuju za gledaoce. Možda trans sprečava osećaj boli, ali će opekotine ostati i sutradan, (možda su plesači samo za jednokratnu upotrebu).

Odlazimo, ČAKA, ČAKA, ČAKA, ČAKA nam odzvanja u ušima. Pesma nas je napunila energijom.

Dan pred odlazak sa Balija smo imali malo vremena pa smo se zaputili za Kutu. Kuta je turističko predgrađe Denpasara, mesto odakle je krenuo da se razvija turizam Balija. Nema smisla da to preskočimo kad smo već ovde, iako su nam pričali da je nesnosna gužva i „biće vas sramota što ste belci... mnogi se turisti bahato ponašaju“.


Opšta gužva u Kuti

Kuta je neobična mešavina renomiranih, firmiranih prodavnica i malih balijskih štandova, luksuznih hotela i koliba od trske, restorana iz svih krajeva sveta i nekoliko kilometara dugačke plaže gde je teško naći mesto i posle zalazka sunca, a sezona još nije ni krenula. Pored tolikih prelepih i pustih plaža u Indoneziji zašto svi dolaze u ovu gužvu? Pa valjda baš zbog te gužve, a i cena (masaža od 6 $), ali najviše zbog surfovanja. Opšta gungula i gužva, narod sedi na plaži, retko ko se kupa jer se vijore žuto-crvene zastave na plaži (znači da su talasi poveliki), a kad pobodu crvene zabranjeno je kupanje i samo ozbiljni surferi izalaze da izazivaju talase.


Majstori surfuju

Publike koliko hoćeš. Kažu da je Lombok strait, naročito balijska strana, najbolje mesto za surfovanje na svetu.

Vreme da krenemo dalje, još svega 15 dana vize, a još dosta toga da se obiđe.

Sampaj Djumpa
Neli i Neša
SY BAŠJAKO

Objavljeno: 13. maj 2013.

HOME